Binauralni ritam

Binaural u doslovnom prijevodu znači nešto što je povezano sa dva uha. Binauralne ritmove otkrio je 1839 Heinrich Wilhelm Dove. U prirodi, dva zvuka koja su slična ali malo pomaknutih frekvencija vibrirati će tako da proizvedu dvije nove frekvencije koje su zbroj razlika frekvencija originalnih zvukova. Primjerice zvukovi frekvencija 400 Hz i 410 Hz proizvest će zvuk frekvencije 405 Hz koji pulsira 10 puta u sekundi.

U mozgu se interno događa slična stvar pa se tako javljaju nisko-frekventne pulsacije u ovisnosti o jačini zvukova koje osoba prima na svako uho sa stereo slušalicama. Osobi će se činiti da su dva tona pomješana u okolini neznajući da je za to odgovoran mozak. Frekvencija tonova treba biti od 1000 do 1500 Hz da bi se pulsiranje čulo. Razlika u frekvenciji 2 tona mora biti malena, manja od 30 Hz da bi se efekt pojavio, inače će osoba razlikovati zvukove i neće zamjetiti pulsiranje. Vibracije su brže ako je razlika između dviju frekvencija veća ili sporije u slučaju kada je razlika manja.
 

Slika 1. Opis pojave binauralnog ritma

Na tržištu postoje brojni programi i audio cd-i i sa već snimljenim zvukovima koje dovodimo na stereo slušalice. Takvi zvukovi već nakon 5 minuta slušanja dovode moždane polutke u sinhronicitet jačajući tako vezu između moždanih polutki (most). Binauralni zvuk dakle proizvodi pulsirajući ritam u našem mozgu, stvarajući tako sinhronicitet između naših moždanih polutki omogučavajući tako da se naš mentalni kapacitet kreativnije oslobodi.

Sličan se efekt može postići i na drugačije načine. Primjerice kroz povijest starije civilizacije su to radile bubnjevima koje su koristile u posebno dizajniranim akustičkim prostorima (primjerice Stonehenge). Binauralna rekalsacija dakle spada u područje relaksacije mozga uz pomoć glazbe (Brainwave music entrainment).